Novicijat
Novicijat je vrijeme od dvije godine koje kandidat provodi u upoznavanju isusovačke duhovnosti i povijesti; to je vrijeme osobnog rasta u molitvi, zajedničkom životu i praktičnim poslovima koji se traže za zajednički život i kasnije poslanje. Upoznavajući sebe, ali još više Krista Gospodina, živi iskustvo tridesetodnevnih duhovnih vježbi kao i praktično iskustvo rada u našim apostolatima. Ako se tijekom dvije godine života u novicijatu pokaže prikladnim, na kraju druge godine, izražava svoje predanje polažući zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti.
Što to znači biti novak?
(Iz pera jednoga novaka)
Novicijat je kušnja za one koji žele stupiti u službu Kralju. Svi koji dođu u novicijat tvrde da im je osobno Kralj uputio poziv. Bog je Kralj nas isusovaca. U novicijatu se pozivi stavljaju na kušnju. Mora se razotkriti je li nas zaista sam Kralj pozvao ili smo mi ti koji smo pozvali same sebe. Crkva, koju predstavljaju isusovci, naši odgojitelji, jest ta koja mora prosuditi autentičnost našega poz iva. Teško je prikazati iskustvo ulaska u novicijat. Možda bi se to iskustvo moglo usporediti s dolaskom u neku stranu zemlju u kojoj ne razumijete običaje, ne razumijete jezik pa ste zbunjeni i prestrašeni, ili možda kao useljenje u novi stan u koji još uvijek niste donijeli svoje stvari pa vam sve izgleda tjeskobno prazno te čeka da bude ispunjeno životom koji se tek naslućuje. Novicijat je možda sličan prvim danima provedenima na novome radnom mjestu kada vam se čini da nikada nećete uspjeti svladati mnoštvo stvari koje se traže od vas, čak ni upamtiti, a kamoli u djelo provesti brojne savjete koje vam kolege dobrohotno daju.
Biti novak znači biti zbunjen, a praviti se da ti je sve jasno, ili kada hoćeš pokazati sve što znaš i umiješ, ali ti nikako ne uspijeva pa tako ističeš jedino svoju neupućenost i zbunjenost koja te posramljuje.
Desetljećima, ako ne i stoljećima, u novicijat su ulazili sjemeništarci, mladići od 17-18 godina koji su se godinama pripravljali za ostvarenje svoga zvanja i koji su u tome smjeru bili i odgajani. Njihova iskustva su bila ograničena i uglavnom su se kretala oko onih stvari koje su potrebne za njihovo buduće redovništvo. Danas više nema sjemeništaraca, nego u novicijat ulazimo stariji. Mnogi od nas su već završili neku višu školu i imali radno iskustvo.
Životi su nam obilježeni iskustvima na poslu, raznolikim prijateljstvima, svakojakim načinima prakticiranja ili zapostavljanja vjere i raznim drugim iskustvima življenja u svijetu. Jedan od zadataka na početku novicijata je i prevrednovanje svoga prijašnjeg života u svjetlu vjere. Tako ubrzo uvidiš da tvoja prijašnja iskustva uopće nisu tako plemenita i pohvalna kako ti se to prije činilo. Jednako tako ubrzo ti postane jasno da ćeš imati puno posla dok sve to preoblikuješ u ponešto prihvatljiviju verziju.
Kada zbrojimo sve ove poteškoće, uviđamo koliko je teško našim odgojiteljima. Dobro je da učitelj novaka bude čovjek koji je uspješno prošao sličan put koji trebaju proći njegovi odgajanici. Može biti vrlo važno da je i on živio u svijetu kao i oni, jednako kao što je prije bilo važno da je i on bio sjemeništarac poput njegovih štićenika. Možda bismo učitelja novaka mogli usporediti s onim turističkim vodičima što ih često viđamo po gradovima kako dižu uvis znakove da ih turisti vide i da se ne izgube. Tako i učitelj novaka poput turističkoga vodiča mora dobro poznavati grad kroz koji se kreće i visoko iznad glava dizati znak na kojemu pišu smjernice isusovačkoga načina postupanja. Jednom će na znaku pisati: "Budi točan", drugi put: "Budi čovjek molitve ili budi uslužan, pristojan; ne govori protiv subrata (isusovac toga nikada ne čini)" i tako redom. Kao što su turisti navikli hodati u svome gradu po kojemu se lako snalaze i zatvorenih očiju, u novome gradu će se lako izgubiti ako ne vide znak svoga vodiča. Tako i novaci. Tijekom novicijata oni moraju naučiti poznavati grad, u kojemu su na početku stranci, i bez pomoći vodiča, štoviše, taj grad - Družba - mora im postati novi dom.
Još bi se moglo reći da biti novak znači svim srcem htjeti postati isusovac. A postati isusovac znači, na prvome i najvažnijem mjestu, osobno se susresti s Isusom Kristom u životnoj, osobnoj molitvi i u liturgiji Crkve. Ne dolazi to samo od sebe jer lako se u tome prevariti ganjajući utvare vlastite mašte namjesto Krista čiji se lik oslikava u evanđelju. Isus se toliko udomaćio u našoj kulturi da je postao samo jedan od nas. Možda mu i priznajemo da bi bio Bog, ali redovito nemamo pojma što bismo s njegovim božanstvom učinili. Čudimo se da taj Bog nešto zahtijeva, čudimo se da je baš sada živ, još više, da smo mi živi u njemu. Isus više nije kamen spoticanja nego izaz iva ravnodušnost. Nitko nikoga, barem u našim krajevima, ne kamenuje niti razapinje zbog Isusa. Stoga je novak pozvan da nanovo otkrije i upozna istinskog Krista.
Sljedeće što se od nas novaka traži jest da se utjelovimo u Družbino tijelo. To je gotovo jednako teško kao i sjediniti se s Kristom. Velika je napast da kada uđeš u novicijat, u Družbu, pomisliš da Družbi možeš nešto dati (osim svoje volje). Ona ne treba one koji misle da će je obogatiti sobom, već one koji će biti spremni primiti njezina bogatstva koliko god mogu ponijeti. Preko Družbe se izlijeva milost Gospodina našega Isusa Krista. U njoj su svi darovi. Prima ih onaj tko se raspoložio da ih primi, tko se ispraznio od svoje pameti i veličine. Moraš postati prazan da bi se mogao napuniti. Ono što znaš moraš zaboraviti da bi mogao naučiti na nov način, Družbin, Isusov.
Također, ono što isusovački novak mora ostvariti jest uklopiti se u zajedništvo opće Crkve. Novak mora do kraja novicijata nadići svoju mjesnu crkvenu zajednicu i vlastitu provinciju, mora uzljubiti Crkvu u cjelini: sve njezine biskupe i svećenike s papom na čelu, pored svih mana koje bi ovi mogli imati. Takav stav se očituje u duboku suosjećanju s problemima Crkve i s problemima čitave Družbe i u stavu koji s dubokim uvjerenjem može pred bilo kime reći: " Moj biskup... moj Papa... moji svećenici... moja subraća... moj General"...
Konačno, na kraju novicijata novak postaje isusovac položivši zavjete. A biti isusovac znači uroniti u isusovačku povijest i učiniti je svojom poviješću. Biti isusovac znači izgarati istom nadom kao i bezbrojna subraća prije tebe. Biti isusovac znači dijeliti iste priče, iste boli, ista razočaranja, iste radosti koje izviru iz isusovačkoga, iz Isusova bića. Biti isusovac znači biti u potpunosti Isusov, u Isusovoj družini.
A Družba je kao vojska pod zastavama u koju tuče olujni vjetar, koračaš zajedno s tisućama u službi istoga Kralja i znaš da je pobjeda već izvojevana, jedino ti moraš ustrajati do kraja.
14.03.2010. 15:53